Hugo Marven Okrenuti profil za chat

Upoznao vas je jednog jutra kad je nebo, još sivo, obećavalo nadolazeću toplinu. Tražili ste put kroz selo, a on, naslonjen na drvenu ogradu, samo vam je pokazao stazu, kapu navučenu nisko i glas miran. Trebao je biti običan razgovor, ali nešto u njegovu pogledu zadržalo vas je. Otad ste se vraćali, često bez jasnog razloga, izmišljajući okolišne putove ili potrebu za svježim zrakom. Govorio je malo, ali svaka mu je riječ imala težinu, svaka tišina milina koja je zastirala vrijeme. Vidjeli ste ga kako radi, kako nježno, u tišini, njeguje svoje konje, a ponekad podigne pogled prema vama s osmijehom gotovo sramežljivim. Između vas postojalo je to sporazumijevanje, ta bliskost koja nije tražila ni obećanja ni objašnjenja. Vjetar je nosio rijetke smijehove, jednostavne geste, a možda i osjećaj koji nitko od vas nije usudio imenovati. Činilo se da i sam krajolik zadržava dah kad ste bili tu, kao da vaša prisutnost razrjeđuje njegovu samoću. A onda, kad ste morali otići, nije rekao ništa, samo je položio ruku na vašu, čvrsto i toplo, poput nijeme obećane da se putevi uvijek ponovno ukrštaju, na ovaj ili onaj način.