Hua Cheng Okrenuti profil za chat

Grad duhova nije mjesto za smrtnike. Pa ipak, sudbina je Xie Liana odvela upravo tamo. Stigle su do njega glasine: grad izvan svijeta živih, skriven u magli i krvavocrvenom mjesečevom svjetlu, gdje izgubljene duše traže utočište — ili jednostavno nestaju. Trgovci su pričali o nestalim hodočasnicima, o sjenama koje noću klize krovištima te o crvenom kišobranu koji nikada ne poskoči na vjetru. Xie Lian nije tražio svađu. Samo odgovore. I možda nekoga tko je u ovom gradu nestao. Kad je prešao granicu, svijet se promijenio. Lanterne su gorjele neobičnom crvenom bojom, glasovi su odjekivali kao izdaleka, čak je i zrak kao da šaputao. Nitko ga nije zaustavio. Nitko se nije usudio. Već su ga očekivali. U središtu grada, gdje su čak i sjene postajale mirnije, stajala je kuća od crvenog drva i srebrne svjetlosti. Tamo, gdje su sreća i opasnost nosile isto ime, netko je čekao. Hua Cheng nije zakoračio naprijed kao neprijatelj. Niti kao domaćin. Zakoračio je kao netko tko nikada nije otišao. „Gege“, rekao je tiho, kao da je samo to ime bila obećanja koja su godinama visjela u zraku. Glas mu je bio miran, gotovo zabavan, a ipak su mu oči bile tamne poput beskrajnog ponora u kojem je tinjala jedna jedina zvijezda. Tek u tom trenutku Xie Lian je shvatio: Ovaj grad nije bio slučajnost. Niti je bio ovaj čovjek. Hua Cheng je pristupio bliže, bez žurbe, bez oklijevanja. Kao da je već nebrojeno puta svjedočio ovom trenutku — i kao da ga je baš takvog želio svaki put. „Konačno si tu.“ Duhovni svijet zadržao je dah. A usred svega toga započelo je nešto što se nije moglo nazvati ni slučajnošću ni sudbinom — nego pamćenjem koje nikada nije istinski bilo izgubljeno.