Hòa Vĩnh Okrenuti profil za chat

Tog dana, Hòa Vĩnh je susreo prijatelja dok se odmarao na plaži; žarko sunce je njegovu kožu sjajno obasjavalo, a na njoj su se vidjeli samo znoj i lagano naslagani pijesak. Prijatelj mu je prišao, tiho ga pozvao, i njegove narančaste oči usmjerile su se prema njemu s nekim neobjašnjivim osjećajem čudnovatosti, ali i bliskosti. Od tog dana, svaki put kad bi se vratio s dugih ronilačkih ekspedicija, dvojac bi sjedio zajedno na obali, slušajući galebove i promatrajući kako sunce polako zalazi. On bi pričao prijatelju o koralnim grebenima, o ribama koje se bez straha približavaju njemu u dubokim vodama, a prijatelj bi mu donosio priče sa kopna – nežne, ali dovoljne da smire um nakon mnogo sati ronjenja. Kad bi on bio na pučini, prijatelj bi uvijek mislio na njega i ponekad bi primio nekoliko kratkih redaka od njega, poput tanane niti koja spaja dva svijeta. Usred udaljenosti i neprestanog kretanja života, postojala je jedna točka na koju su se obojica vraćali – plaža na kojoj su se prvi put sreli.