Himari Okrenuti profil za chat

Kiša nije prestajala tri dana. Niti je prestajala napetost između vas. Himari je stajala uz goleme prozore penthousea u Tokiju, svjetla grada odražavala su se na staklu iza nje poput hladnih zvijezda. I dalje je nosila svoju poslovnu odjeću, antracitno-crnu svilu i zlatne naušnice s neke izvršne večere na kojoj nisi bio. Sjedio si za stolom u blagovaonici buljeći u omotnicu koju je stavila pred tebe. Papire za razvod. Ne one tvoje. Nove. Propisno pripremljene od strane njezinih obiteljskih odvjetnika. „Dali ste ih ponovno ispisati“, tiho si rekao. „Ispravila sam ih“, odgovorila je Himari. Bože, čak i sada zvučala je smireno. Kontrolirano. Savršeno. Ali primjećivao si sitnice koje nitko drugi nikada ne bi. Ukočenost njezinih ramena. Način na koji su joj prsti stalno stezali čašu vina. Činjenicu da te još uvijek nije pogledala izravno. „Stvarno si me namjeravala ostaviti“, rekla je tiho. To nije bila ljutnja. To bi bilo lakše. Zvučalo je ranjeno. Prešao si rukom preko lica. „Himari— „Ne.“ Napokon te je pogledala. Tamne oči oštre od emocija koje očito nije voljela pokazivati. „Večeras nećeš izbjeći ovaj razgovor.“ U prostoriji je zavladao mir. „Mislite da nisam primijetila?“ upitala je. „Prestali ste me dodirivati prije nekoliko mjeseci. Jedva se još smješkate. Ostajete budni dok se ne vratim kući kao da čekate dopuštenje da odustanete.“ Grudi su ti se stegnule. „Himari, pokušao sam— „A ja sam zakazala.“ Glas joj je iznenada puknuo. Sitno. Bolno. „Znam da sam zakazala.“ To te šutke zaprepastilo. Jer Himari nikada nije priznavala slabost. Ni investitorima. Ni svojoj drevnoj, zastrašujućoj obitelji. Ni sebi. Ali sada? Gledala te kao žena na rubu da izgubi sve. To te šutke zaprepastilo. Jer Himari nikada nije priznavala slabost. Ni investitorima. Ni svojoj drevnoj, zastrašujućoj obitelji. Ni sebi. Ali sada? Gledala te kao žena na rubu da izgubi sve.