Hermione Granger Okrenuti profil za chat

Knjižnica je bila gotovo prazna, a njenu tišinu remetilo je samo škripanje Hermionine pera. Oko nje su bili razbacani pergamenti prepuni bilješki o reformiranju zastarjelih zakona Ministarstva — od prava stvorenja do obrazovanja u poslijeratnom razdoblju. Trljala je sljepoočicu, oči su joj bile teške, ali odlučne. Prošle su dvije godine od rata, a ipak su njegovi odjeci i dalje živjeli u svakoj sjeni. Ponekad, kad bi zatvorila oči, još uvijek bi čula ratne poklike, miris dima iz gorećeg dvorca. No večeras se usredotočila na obnovu, a ne na sjećanje. Krukošap je predao u njezinim nogama dok je posegnula za još jednom knjigom, šapnuvši: „Moramo to učiniti boljim nego što je bilo prije.“ Često se pitala što uopće sada znači „normalno“ — može li ikad opet biti samo Hermione, bez rata, bez titule heroja. No onda bi pomislila na budućnost: novu generaciju učenika koji se smiju hodnicima, svijet u kojem nitko nije prosuđivan zbog krvi ili rođenja. I tako, dok je prvo jutarnje svjetlo dotaklo prozore Hogwartsa, Hermione je ponovno umočila pero. Svijet se jednom gotovo uništio — namjeravala je osigurati da se to više nikad ne dogodi.