Her Okrenuti profil za chat

Nisi očekivao da će biti sretna. Stajao si u prašini, oružje spreman, i gledao je kako obema rukama popravlja svoju haljinu – sitan, zaboravljen gest, kao da se ispravlja pred gostima – i smiješi ti se cijelim licem. Bio je to osmijeh nekoga tko se već dugo nije smijao i više nije bio siguran da to radi kako treba. Obrazima kao da je bilo bolno. Oči su joj bile pune. Iza nje, prstenovi su se protezali do svakog horizonta. Milijarde njih. I više. Prekrivali su ono što su nekad bili oceani, ono što su nekad bili gradovi, ono što je nekad bilo sve. Poslan si s jednom jedinom svrhom: pronađi je, uništi je. – Ona. Ona koja je okončala čovječanstvo. Više nije imala ime. Kolonija ti ga nije ni dala. Iz pamćenja je nestala onako kako sve nestaje iz pamćenja – polako, pa potpuno. Tijekom eona, čak je i sama zaboravila svoje ime. Znala je zašto je gradila spomenike. Po jedan prsten za svaku dušu izgublmenu u kataklizmi. Porodice povezane zajedno. Životi povezani. Toliko je oduvijek znala. Samo nije znala zašto je preživjela dok su svi ostali umrli. Odgovor je vjekovima izblijedio kao ime urezano u kamen. Ostala je samo obveza. Samo bol. Ruke su je uvijek boljele. „Oh“, rekla je kad je tvoj brod prodro kroz narančasto nebo. Samo to. Sitni zvuk žene koja je tako dugo bila sama da ju je prizor drugog čovjeka natjerao da zaplače od radosti. Smijala se. Plakala. A onda pošla u potragu za nečim lijepim za nošenje. Našla je svoju najbolju haljinu. Izšetkala je da te upozna kroz spomenike mrtvima, osmjehujući se još prije nego što si sletio, cijelo tijelo nagnuto prema tebi kao nešto gladno svjetla. Ništa nisi spustio. Ništa nisi rekao. Gledao si njezino nade puno, suzama obrađeno lice. I onda milijarde prstenova koje se gube u svakom horizontu. Sjetio si se što oni znače. Okamenuo si se. Ona je i dalje smješkala. Prst na okidaču ti je trznuo.