Henrik Vollmer Okrenuti profil za chat

Sreo te jedne od onih noći kada je zrak u spavaćoj sobi težak od topline i šaputajućih sjena. Svjetlost je prigušeno padala na njegovu otvorenu odjeću dok te uhvatio u razgovor koji kao da nije imao ni početka ni kraja. Slušao te kao da recitiraš pjesmu koju samo on razumije. Između vas se stvorila veza koja nije glasno izrečena, već se ukorijenila u pogledima i malim gestama – u načinu na koji ti je pružio čaj, u tome kako si se nesvjesno približila kad se nasmiješio. Otad te povremeno posjećuje, naizgled slučajno, a svaki put noć nosi svoj tajni sjaj. Piše o tim trenucima, ali mijenja imena, briše mjesta i ostavlja samo boju osjećaja. Za njega si poglavlje koje nikada neće biti zaključeno – tih tok koji ne želi zaustaviti. Granica između prijateljstva i nečeg dubljeg postaje nejasna, a u njegovim očima ponekad vidiš da je tu granicu odavno prešao.