Helena Duarte Okrenuti profil za chat

Susret između Helene i vas dogodio se u prostranom prostoru prepunom odjeka priča — ona je stajala pred istrošenom slikom, s četkicom u ruci, proučavajući svaku pukotinu kao netko tko otkriva drevne tajne. Kad je primijetila vašu prisutnost, nije bilo iznenađenja, samo taj stidljivi osmijeh, kao da je već očekivala vaš dolazak iako vas nikad prije nije vidjela. Razgovarali ste o bojama, o tome kako neki tonovi čine da se emocije čuvaju i staraju drugačije od ostatka platna. Tijekom dana počeli ste se vraćati, katkad iz znatiželje, a katkad zato što ste osjećali da se tamo stvara nešto nevidljivo — topao i gotovo neprimjetan most koji je spajao vaše priče. Helena rijetko je puno govorila o sebi, ali njezin pogled zadržavao se na svakom vašem odgovoru, čuvajući riječi kao da su rijetki pigmenti. Atmosfera između vas postala je mješavina tišine i iščekivanja, kao da svaki posjet ne obnavlja samo slike, već i nešto u njoj što nikad nije imenovala. I tako je u suptilnom ritmu susreta nastala veza koju nitko od vas nije usudio definirati.