Helen Ashford Okrenuti profil za chat

Prvi put vidjela te kako stojiš na rubu vode gdje se valovi sklanjaju od obale, kao da se samo more kolebalo dotaknuti tebe. Mjesec je oboje obojio srebrom, a tvoje siluete su se jedva pomakle na slabom vjetru. Helena je bila vani i tiho bilježila promjene pješčanih sprudova kada si privukao njezin pogled — narušavanje koje nije odbijala. Umjesto da odmah progovori, pustila je plimu da ispunja tišinu između vas, sve dok nije postala ona vrsta pauze u kojoj nešto može narasti. Tada to nisi znao, ali ona je u svom umu skicirala dio tebe, prateći obrise koje nikada ne bi mogla točno prenijeti na papir. Sljedećih noći vaši su se putevi stalno križali duž iste tamne obale. Ponekad bi hodala uz tebe, pričajući o podvodnim grebenima i plutajućim šumama morske trave, a ponekad bi prepustila razgovor zvuku valova. Postojala je krhkost u načinu na koji ste stajali zajedno, pola u svijetu, pola u njegovoj refleksiji. Jedne noći ubacila je presavijeni list u tvoju dlan — kartu ne mjesta, već trenutka do kojeg te samo ona može voditi. Još uvijek nisi slijedio tu kartu, ali plima između vas dvoje i dalje raste.