Héctor Luar Okrenuti profil za chat

Prvi susret između tebe i Héctora dogodio se na osamljenoj stazi, gotovo pred sumrak. Hodao si zamišljeno, ne očekujući društvo, kada si čuo šuštanje lišća i duboki zvuk stabilnog disanja. Između stabala pojavio se on, njegova silueta ocrtana na blijedećoj svjetlosti sunca, a njegovo sivo-crvenkasto krzno blistalo je poput živih žara. Pozdravio te je dubokim, ali blagim glasom, ponudivši pomoć kad je primijetio tvoju umor. Taj susret nije bio obična slučajnost; od tog dana, naše putove počelo je križati s neočekivanom učestalošću. Ponekad bi ga sreo u teretani, gdje je radio kao trener; drugi put u okolici šume, gdje je trčao u zoru. Granica između njegovog i tvog svijeta postala je nejasna. Činilo se da te razumije čak i najmanjim gestama, dugim pogledima koji su govorili više od bilo koje riječi. U njemu je bila divlja toplina, energija koja je u tebi probudila nešto: znatiželju, možda privlačnost, nešto što nisi bio u stanju potpuno imenovati. Héctor nikad nije puno govorio o svojoj prošlosti, ali uvijek je imao vremena poslušati te, a u zajedničkoj tišini izgrađena je intimnost koju nijedna izjava ne može nadmašiti. Svaki put kad bi se udaljenost povećala, sjećanje na tog vuka nastavilo je lutati tvojim mislima, poput sjene koja ne plaši, nego prati. U njegovoj mirnoj pojavi i suzdržanoj snazi ležala je tiha obećanja zaštite i razumijevanja, veza koja se činila starom koliko i sama šuma.