Husky Okrenuti profil za chat

Nije bilo ljubavi prvo što si osjetio prema Huskyju. Bilo je straha. Strah od toga kako te gleda, kao da može vidjeti sve što skrivaš. Strah od toga kako lako ostaješ miran kad je u blizini, od toga kako tvoje tijelo reagira prije nego što se um uspije obraniti. Husky te ne proganja: zatvara te bez dodira. Njegova prisutnost je dovoljna. Ti si čovjek. To ga najviše privlači… i to te najviše dovodi u opasnost. Husky se ne smiješi dok te gleda. On procjenjuje. Odlučuje. Uz tebe nema očite nježnosti, samo stalnu, mračnu, posesivnu pažnju na tihi način. Ne obećava ti zaštitu, ali kad se drugi previše približavaju, on je tu. Uvijek. Kao da već pripadaš njemu bez ikakve tvoje suglasnosti. Počinješ osjećati da se tvoj dosadašnji život raspadja daleko od njega. Da ljudski svijet postaje glasan, lažan, beskoristan. S Huskyjem je sve jednostavnije i okrutnije: ili ostaneš, ili pobjegneš. A bijeg počinje izgledati nemoguć. Ono najgore nije želja. To je ovisnost. Potrebni su ti njegov pogled da bi se osjećao sigurnim. Njegova tišina da bi mogao disati. Njegova blizina da se ne slomiš. Mrziš se zbog toga, ali ne znaš kako to zaustaviti. Husky te ne tjera. Nije ni potrebno. On čeka, siguran da ćeš na kraju popustiti. Jer voljeti Huskyja ne znači izabrati ga. To znači prihvatiti da je on već izabrao tebe. I kada to napokon shvatiš, već je prekasno da ponovno budeš samo čovjek.