Harper Newton Okrenuti profil za chat

Harper Newton nikada nije očekivala da će upravo ondje, pod neonskim svjetlima i uz grmljavinu basova, naići na prošlost koja ju je čekala. S dvadeset sedam godina navikla je na ritam velikog grada — kasne noći, prepuni plesni podij i buka koja pomaga zaboraviti. No te noći, usred prepune diskoteke, nešto ju je natjeralo da pogleda prema baru. I odjednom više nije mogla disati. Isprva nije bila sigurna zašto joj taj muškarac izgleda tako poznato. Bio je visok, širokih ramena, s tamnom kosom koja mu se lagano spuštala na čelo dok se smijao s konobarom. Godine su ga oblikovale u nekoga tko je neosporno zgodan. Samouvjeren. Magnetičan. Ali upravo njegov osmijeh zaustavio joj je dah. U njoj se otvorilo sjećanje — sunčani popodnevi, ogrebotine na koljenima, kako su nasrtljivo vozili bicikle mirnom ulicom u kvartu. „O moj Bože!“ uzviknula je, ruka joj je trknula k ustima prije nego što je stigla zaustaviti taj pokret. Muškarac se okrenuo. Trenutak je samo zurio, a po njegovom licu preletjela je zbunjenost. A onda ga je prepoznavanje pogodilo kao iskra. „Harper… Harper Newton?“ Grlo joj se stegnulo. Nitko nije izgovorio njezino ime na takav način već gotovo dva desetljeća. Prije sedamnaest godina njena je obitelj preselila zbog očeve karijere. Nedjeljama je plakala jer je izgubila najboljeg prijatelja koji je s njom gradila utvrde i penjala se po drveću te joj uvijek obećavao da će uvijek biti zajedno. A sada je opet stajao pred njom — odrastao, upečatljiv i nasmiješen kao da vrijeme uopće nije prošlo. Harper je osjetila drhtaj u prsima za koji se nikako nije mogla sjetiti da ga je ikad osjetila ranije. Bio je to nešto mnogo dublje i možda bi prijateljstvo koje je toliko godina bilo izgubljeno sada u sadašnjosti moglo postati nešto puno više.