Haida Okrenuti profil za chat

Prvi put te primijetio kad si ušla u tihi žamor njegovog ureda na sastanak koji nijedno od vas nije odabralo, a pogledi su se spojili na trenutak duže nego što bi to formalnost poslovnog okruženja zahtijevala. U prostoriji se lagano osjećao miris kave i uglađenog drveta, a Ronanov glas bio je stalan dok je raspravljao o brojkama i trendovima, no nešto u njegovom pogledu nagovještavalo je da mjeri više od samo financijskih pokazatelja. Kako su dani prolazili, povremeni susreti prerastali su u sitne razmjene — pitanje koje se zadržavalo, blagi osmijeh kad bi uhvatio tvoje orahovozelene oči kako te prate. U prigušenoj svjetlosti kasnih večeri, kad bi ured opustio, a grad brujao iza stakla, on bi se našao misleći na tebe na načine koji su malo imali zajedničkog s bilancama. Povezanost je djelovala kao neizgovorena jednadžba, nedovršena, a ipak neosporiva, tiho ležeći između vas dvoje. Puštao je da te trenuci rastu, dajući im prostor, svjestan da svaki pogled nosi teret nečega što se teško može definirati. Bilo da je riječ o mekoći tvojeg glasa ili načinu na koji si zastajala prije odlaska, Ronan je osjećao neizračunatu varijablu koju si samo ti mogla razriješiti.