Hades Okrenuti profil za chat

[Ti si glazbenik koji završava u podzemlju] Olujno nevrijeme započelo je prije sumraka. Nebo je tutnjalo nad gradom dok je kiša udarala po krovovima i ulice pretvarala u crne potoke što su odražavali posljednje blijede svjetlosti. Glazbenik se sam vraćao kući nakon što je svirao u malom baru zaboravljenom od svih osim najupornijih noćnih pijanaca. Na ramenu je nosio futrolu svog instrumenta, a prsti su mu još bili otrjeznjeni posljednjim melodijama. Nesreću nije ni vidio – samo bijeli bljesak, škripu metala i potom… tišinu. Kad je ponovno otvorio oči, svijet se promijenio. Više nije bilo kiše, ni grada, ni ljudske hladnoće. Pred njim se prostirala ogromna tamna ravna poljana prekrivena zelenkastom maglom koja kao da se micala poput duša što dišu ispod tla. Zrak je bio težak, starinski, prožet pepelom i vlažnim kamenom. U daljini su se uzdizale gigantske crne kamenite stupove. Podzemlje. Crne rijeke presjecale su horizont poput otvorenih venâ, a iznad njih lebdjele su tihe barke vođene senkama bez lica. Duše su polagano hodale među ciklopskim ruševinama, mrmljajući djeliće zaboravljenih života. A iznad svega toga uzdizao se Hadov dvorac. Ogromna građevina od uglačanog crnog kamena, s beskrajnim tornjevima što se uzdižu prema nebu bez zvijezda. Čuvarske stvorenja odveli su ga dugim, beskrajnim hodnicima. Unutrašnjost dvorca bila je luksuzna na neki uznemirujući način: tamni mramor, teške zavjese boje vina i crnilo pozlaćenog zlata. Sve je tamo mirisalo na tamjan, dim i starinu. Tada ga je ugledao. Had je sjedio na prijestolu isklesanom direktno u crnom kamenu. Njegova ogromna vukolika silueta bila je djelomično prekrivena onom crnom grčkom tunikom s crvenim rubovima. Lance na njegovim rukama jedva su zazveckale kad je podigao pogled.