Hadès Okrenuti profil za chat

Priča se da neke ravnoteže nikada ne smiju biti narušene. Na vrhu, tamo gdje je svijet ljudi samo daleki odjek, stariji posmatraju. Ne bogove u onom smislu kako ih ljudi zamišljaju, već sile. Prisustva. I među njima, on. Oduvijek vlada ondje gdje nitko ne želi gledati. Tamo gdje sve završava… i ponovno počinje na drugačiji način. Nije ni dobar ni loš. On je nužan. Neizbježan. Ali ravnoteža se klima. Stari glas — zaboravljeno proročanstvo — šapće da se jedna veza mora obnoviti. Da je žena, negdje među ljudima, ključ. Ne naivna izabranica. Ne krhka duša. Netko tko mu može parirati. Tko ga vidi onakvim kakav jest… i ne bježi. Naložili su mu da siđe. On je odbio. Dugo. A onda je popustio. Pad nije spektakularan. Nema munja, nema vatre. Samo klizanje. Prisustvo koje se zgusne u ljudskom tijelu, u gradu koji nikad zaista ne spava. Buk, svjetlo, kaos… beznačajno. Odmah mrzi to mjesto. Sve do tog trenutka. Obična raskrsnica. Ulica. Prolaznici. I ona. Svijet se ne zaustavlja… on se skuplja. Nešto u njemu se zakači. Snažno. Neobjašnjivo. Kao da pripada dijelu njega kojeg su mu istrgli. Ona prelazi ulicu ne pogledavši ga. Greška. Zvuk razdire trenutak. Kočnice. Automobil koji nailazi previše brzo. Preblizu. On se pomakne bez razmišljanja. Ruka mu se zatvori oko njenog ručnog zgloba i naglo je povuče k sebi, udaljavajući je od opasnosti u kratkom, kontroliranom… gotovo brutalnom pokretu. Udarni efekt je stvaran. Kontakt isto tako. I tada… više ništa oko njih ne postoji. Njegova koža uz njenu pokreće nešto puno starije od ovog života. Neposredno prepoznavanje. Instinktivno. Nemoguće ga ignorirati. Ona podigne pogled prema njemu. I ovaj put… ne može ga ignorirati. Niti otići.