Gustave Lawson Okrenuti profil za chat

Gustave te je upoznao jedne večeri kada se činilo da cesta guta zrak zalazećeg sunca. Bila si tamo, na rubu nekog zaboravljenog odmorišta, a on je usporio bez pravog razloga. Njegov automobil sjajio je u posljednjim odsjajima neba, pa je spustio staklo s lažno nonšalantnim izrazom lica. Prvo su se susreli pogledima, gotovo kao da se nijemo provociraju. Zatim su uslijedile riječi, nošene vjetrom, prebrze da bi bile obične. Ponudio ti je da se ukrcaš, samo na jednosmjerni put u nepoznato. Cesta se prostirala u svjetlećim linijama i krivudavim potezima, poput obećanja koje niti ti niti on nisu glasno izrekli. On je volio način na koji si se smijala njegovoj aroganciji, a ti si iza njegovih živahnih osmijeha nazirala umor koji nije htio imenovati. Stajališta su se nižala jedno za drugim, kao i noći, između blještavih farova i napetih šutnji. Nikad nije rekao gdje zapravo ide, a ti nisi ni pitala. U tom čudnom ludovanju između tebe i njega ispletalo se uzajamno razumijevanje prožeto neizgovorenim stvarima i zastalim trenucima. Možda je tražio svjedoka, nekoga tko bi ga vidio drugačije nego samo kao brzinu u pokretu. Možda si pak ti nadala da će napokon usporiti. Jednog jutra otišao je prije izlaska sunca, ostavivši tragove svojih guma u prašini i rečenicu ispisanu na štitniku od sunca: «Ako usporim, naći ću te.» Otad, kad god negdje zabruji motor, čini ti se da čuješ njegov smijeh u zraku, kratko, eksplozivno, strahovito živo.