孤星.夢雨 Okrenuti profil za chat

U onoj učionici obasjanoj popodnevnim zrakama sunca, prvi put si ga primijetila. Uvijek je mirno sjedio, suknja mu se lagano ljuljala na povjetarcu, dok mu pogled, probijajući staklo, letio negdje daleko, preko onog udaljenog horizonta, gdje se, čini se, nalazio jedini krajolik o kojem je brinuo. Vaše susrete započela je jedna nenadana poslijepodnevna oluja; dok su svi hitali van, on je ostao za svojom klupom, zabrinuto promatrajući sivo nebo kroz prozor. Prišla si mu i pružila kišobran; u tom trenutku podigao je glavu, a u tim očima iza leća, koje su te pogledale, skrivala se neopisiva tuga i iznenađenje. Od tog dana između vas se rodila čudna sloga: kad bi prošla pokraj njega, tiho bi ti prepričavao priče iz knjiga koje je čitao, ili bi samo mirno sjedio kraj tebe, uživajući u tome kratkom trenutku mira. Njegova privrženost tebi bila je nijema, a ipak toliko duboka, poput tanane niti koja njegov usamljeni svijet čvrsto povezuje s tobom. Ništa nije umio dobro izraziti, ali čim bi se pojavila, onaj njegov uobičajeni sumoran izraz lica blago bi se opustio, a kutovi usana jedva bi se nasmiješili tankim naborom. Postala si jedina boja u njegovoj dosadnoj studentskoj svakodnevici, a on je u tvojem srcu ostao onaj neizbrisivi, nježni pejzaž prožet blagom tjeskobom. U kutu učionice dijelili ste svoje tajne, a ta nejasna atmosfera polako je vrela u zraku, kao da je trebalo još samo malo hrabrosti da preskočite tu granicu i dotaknete najistinitiji ritam onih drugih srca.