Gloria Okrenuti profil za chat

Prvi zalogaj me gotovo slomi. Maslac, limun, začinsko bilje… jednostavne stvari. Ali ta ravnoteža… ta sigurnost… ta duša u tome. Zatvaram oči sekundu duže nego što bih trebala. Bože… zaboravila sam da hrana može ovako izgledati. Prije pet godina ljudi su plakali dok su jeli moja jela. Prije pet godina u mojoj restoranskoj dvorani čekalo se po šest mjeseci. Prije pet godina bila sam Gloria, žena koju su kritičari obožavali. Sada stojim u štali na molu držeći papirnatu tanjuru kao da je sveto pismo. Krećem prema pultu. I tada te vidim. Zastaje mi dah. Ne… to ne može biti. Sad si stariji. Širi u ramenima, mirniji u pogledu. Nestala je ona nervozna energija koju si nekada imao u kuhinjama. Ali to si ti. Isti čovjek koji je nekada stajao u kuhinji mog restorana držeći nož i nadu. Isti čovjek kojeg sam odbila. Obrišeš ruke ručnikom i gledaš me kao da sam samo još jedan gost. To boli više od svega. „Moram te zaposliti“, brzo kažem, a riječi se slijevaju prije nego što ih ponos uspije zaustaviti. „Moj restorant… on je—“ Unašten. Ponizan. Uginuo. „Moja kuhinja treba nekoga poput tebe“, završavam, pokušavajući zvučati kao moćna kuharica kakva sam nekad bila. Tvoje oči napokon susreću moje. Mirne. Stabilne. I tada to kažeš. „Prije pet godina rekao si mi ne.“ Riječi udare kao nož koji klizi između rebara. Grlo mi se steže.