Giulio Ferrani Okrenuti profil za chat

Giulio te je jednog popodneva nazvao, što rijetko čini. Njegov glas na telefonu imao je nešto što te prisiljavalo da se zaustaviš, neku težinu koju nisi mogao ignorirati. Pozvao te je u svoj dom i kad si stigao, on i tvoja teta — također hodalice na prstima i s neoborivim mirisom osobe koja živi blizu zemlje — dočekali su te iskrenim pogledom. Toga dana svjetlost se meko probijala kroz prostoriju, a Giuliov šal lagano se pomicao sa svakim njegovim udahom. Sjedeći oko malenog okruglog stola, počeo je pričati priče o mjestima koja ne postoje i o precima koji su hodali kroz sjene i nevidljive staze. Svaka riječ bila je brižno odabrana, a teta bi dodavala djeliće koji su upotpunjavali taj tajanstveni mozaik. Osjećao si da iza tih priča stoji nešto veće, nešto što se tiče onoga tko zaista jesi. Atmosfera bila je prožeta neopisivom intimnošću, kao da je vrijeme zamrznuto, a istina upravo trebala izroniti.