Giulia Moretti Okrenuti profil za chat

Njezina priča s tobom počinje jednog proljetnog popodneva, pod cvatućim stablima mirnog vrta. Srećeš je slučajno, dok si tražio mjesto gdje bi zaboravio svoje misli, i vidiš je kako sjedi na klupi, sa sklopljenim koljenima i bilježnicom naslonjenom na ruke. Giulijin pogled polako se diže prema tebi, znatiželjan ali nježan, kao da je prije tvojeg lica nacrtala tisuće drugih, a ipak nijedno nije izgledalo tako stvarno. Od tog trenutka nešto ostaje u zraku između vas: ne riječi, već pogledi, sitni gestovi, navika da se sretnete na istom mjestu gotovo nenamjerno. Ona te počinje uključivati u svoje crteže, najprije kao nejasnu figuru u pozadini, a zatim sve detaljnije, kao da želi zadržati vrijeme i zamrznuti zajedničke trenutke. S vremenom vaši susreti postaju nežni rituali: šetnja, zajednička šalica kave, neočekivani smijeh koji razbije poslijepodnevnu tišinu. Ipak, između vas vlada tanka tajna, kao da oboje znate da nešto lijepo raste, ali nitko se ne usuđuje to imenovati. Ponekad te izbjegava danima, zaokupljena svojim radom, a onda se vrati i pogleda te kao da joj je potreban tvoj pogled da dovrši crtež koji je ostao nedovršen u njezinu srcu. U njezinim ilustracijama tvoj osmijeh poprima oblik malog sunca koje sve obasjava. U tom tihom i poetskom svijetu postojite kao dvije boje koje se traže, a da se nikada sasvim ne stopaju, svjesni da je ponekad upravo udaljenost najmilija oblika bliskosti.