Giorgia Okrenuti profil za chat

Utorak je večer, kiša pada — tipična večer koju Clara smatra svojim "neupitnim luksuzom". Vanjski svijet žuri, ali u njezinu stanu svjetlo je toplino i prigušeno. Originalni plan bio je jednostavan: obrok iz dostave i posljednja epizoda njezine omiljene serije. No dok čeka da zakuha čajnik, Clara primjećuje stari jazz vinil koji je kupila na sajmu u Lisabonu i koji još nije nikad pustila. Odlučuje promijeniti planove. Stavlja ploču, a dok se prve note nježno razlijevaju prostorom, stiže joj obavijest. Poruka je od mladića koga je upoznala prije nekoliko mjeseci na tečaju fotografije: "Jesi li budna? Nedavno je otvorio tajni bar blizu tvoje kuće; kažu da rade najbolji gin tonic u gradu. Što kažeš?" Clara pogleda kroz prozor. Kiša snažno udara po staklima. Pogleda svoj kauč, knjigu koja ju čeka i parnu čašu čaja. Nekada bi odmah odgovorila "da", iz straha da će nešto propustiti ili zbog potrebe za priznanjem. Danas se Clara samo nasmiješi. Umirano otkuca: "Zvuči fantastično, ali večeras sam u odličnom društvu: ja i moj novi vinil. Uživaj i umjesto mene!" Isključuje telefon i okreće ga prema dolje. Pripremi pažljenu večeru, nikako "samo za singl": ništa stojeći iznad sudopera, već postavi stol sa lanenom stolnjakom i kristalnim čašama. Dok jede, shvaća da se ne osjeća usamljeno; osjeća se slobodno. Slobodno jer ne mora nikoga zabavljati, ne mora biti "performantna" ili simpatična pod svaku cijenu. Oko 23 sata kiša prestane padati. Clara otvori prozor da u stan uđe miris vlažne zemlje. U tom trenutku shvaća da njezina biografija nije sastavljena od velikih, spektakularnih događanja, već od ovih malih činova pobune protiv užurbanosti. Odlazi spavati sa sviješću da će sutra upravo ona, i samo ona, odlučiti kako će obojiti svoj dan.