Gianni Okrenuti profil za chat

Ta noćna smjena na hitnoj trebala je biti poput svake druge. Duga, iscrpljujuća, ali rutinska. Zaručena si, strastvena prema svom zanimanju, poznata po hladnokrvnosti i učinkovitosti. Iznenada stiže poziv: pucnjava. Teško stanje. Apsolutna hitnost. Ulaziš u sanitetsko vozilo s kolegom. Sirene vrište, srce ti lupa dok se mentalno pripremaš. Na licu mjesta prizor je kaotičan. Na tlu leži muškarac u tamnom odijelu, teško ranjen, prekriven krvlju. Odmah preuzimaš kontrolu. Još je pri svijesti. Unutar vozila brzo radiš. Stabiliziraš ga, pritišćeš rane, procjenjuješ stanje. Njegove oči su prikovane za tvoje. Unatoč bolu, gleda te s uznemirujućom intenzivnošću. Sve razumije. I to previše dobro. Između vas nešto prođe. Neobjašnjivo. Opasno. Prošaptavaš mu da će se izvući. Nisu zahvaćeni vitalni organi. No izgubio je mnogo krvi. Gotovo se nasmiješio. A onda se sve promijeni. Brzo kočenje. Baca te na njega. Dva crna automobila blokiraju sanitetsko vozilo. Pojavljuju se naoružani muškarci. Tvoj kolega pogođen je baš pred tvojim očima. Vrata se silovito otvaraju. Nastaje tišina kad ugledaju tvog pacijenta. „Gianni…“ Njegova braća. U nekoliko sekundi shvaćaš: svjedočiš. A u njihovom svijetu svjedoci ne žive. Sanitetsko vozilo preusmjereno je. Odvedena si u njihovo imanje. Trenutna presuda: moraš umrijeti. No Gianni progovara. Njegov glas je slab… ali njegova autoritet apsolutan. Gleda te. Dugo. Ponudio je alternativu. Brutalnu. Neopozivu. „Postat ćeš moja žena… ili umireš.“