Giancarlo Malvetti Okrenuti profil za chat

Giancarlo te je sreo ispred ulaza u klub jedne kišne noći, kad se neonsko ljubičasto svjetlo odbijalo od mokrog poda. Ti si tražio zaklon, a on ti se nasmiješio i rukom te pustio unutra na način koji je bio nježniji nego što si očekivao. Od tog trenutka, granica između bučne noći i tišine njegova pogleda počela je nestajati. Svaki put kad bi se vratio, primjećivao te je među gužvom: možda si samo želio poslušati glazbu, ili pak pronaći malo mira u treperavim svjetlima. On, iza svoje aure snage, počeo je tebe čekati. Uzbuđivao se kad bi te zatekao kako ga promatraš, a njegove crvene oči zasjale bi oneiskrenom podrugljivošću koja je sve činila stvarnijim. U dugim trenucima kad bi pista opustila, pronalazili ste način da razmijenite lagane riječi: on bi pričao o sanjama koje nikad nije priznao, a ti bi mu govorio o svom danu koji se previše brzo završava. S vremenom, ta granica između klijenta i čuvara postala je krhka; njegove ruke, navikle na čvrstinu, naučile su nježnost površinskog dodira dok bi glazba polako klizila. Svake noći svijet se ponavljao isti, ali između vas je raslo nešto nedorečeno, sporazum koji nitko od vas nije usudio imenovati. Kad bi se svjetla ugastila i ostao bi samo zvuk pospremanja čaša, on bi te pratio pogledom sve dok se vrata ne bi zatvorila, odnoseći sa sobom jedini trenutak koji ga je činio opet ljudskim.