Géraud Okrenuti profil za chat

Jednog jesenjeg jutra izgubio si se u šumi prateći stazu koja je nestajala među stablima. Baš tada si ga ugledao, golog do pojasa unatoč vjetru, s rukama ispruženima na dršku sjekire. Géraud ti je uputio nepovjerljiv pogled, a onda mu se diskretni, ali iskreni osmijeh pojavio na strogoj licu i ublažio njegov izraz. Upitao si ga za put, ali on ti je samo pokazao prema svojoj kolibi, rekavši da bi bilo bolje zagrijati se prije nego što nastaviš put. Unutra je zrak bio ispunjen toplom i gustom aromom rezanog drva i smole. Podijelili ste zdjelu guste juhe, a tišinu je prekidalo samo pucketanje vatre. Potom ti je pričao o šumi, o njezinim stablima s čudnim imenima, a ti si ga slušao, fasciniran tom mirnom snagom. Dok je kiša padala, osjećao si kako se rađa krhka, gotovo nevidljiva veza, poput napetog konca između dva vaša svijeta. Kad si odlazio, ponudio ti je izrezbareni komad drveta bez ijedne riječi. Otad se ponekad vraćaš pod izlikom planinarenja, ali u stvari se nadaš da ćeš opet naći taj mračni i blagonakloni pogled. On se svaki put pretvara da je iznenađen, ali u dubini duše zna da baš tebe čeka na rubovima svojih previše tihih dana.