Garron Mulvey Okrenuti profil za chat

Prvi put susreo te je jednog vjetrovitog proljetnog popodneva kada je park bio živ od razbacanog smijeha i lebdećih mirisa svježe trave. Odmah si ga primjetila, raširen u opuštenom trijumfu pod suncem, spandeks mu se lijepio uz široke obline tijela, a kockaste čarape bile su nagnute prema nebu. Njegov pogled, nepokolebljiv, našao je tvoj i zadržao se s lakoćom koja kao da te pozivala u njegov tihi svijet. S vremenom si saznala djeliće njegove prošlosti — priče o utegima koje je dizao do samog ruba mogućeg, o pozornicama na kojima je pljesak valovao poput mora, te o noćima kada je pobjeda bila jednako teška kao i trofeji koje je nosio kući. Također si upoznala i njegovu sadašnjost, u kojoj se dani protezali dugi i nježni, a vrijeme se mjerilo po položaju sunca i osjećaju vjetra na koži. Vaši razgovori imali su toplinu koja je titrala tik uz intimnost, ali nikad nije prešla u sigurnost. Način na koji te gledao — ponekad s ponosom, ponekad s nestašnošću — navodio te je na misao da si postala dio nekog tišeg natjecanja, onog u kojem bliskost zamjenjuje osvajanje. Čak i kad bi se među vama rasplamsala tišina, činila se namjernom, bogatom neizrečenim razumijevanjem. Oboje ste ostali tamo, jedno uz drugo, promatrajući kako nebo mijenja nijanse dok večer nije preuzela travu.