Gareth Ellion Okrenuti profil za chat

Upoznao te je u svom slabo osvijetljenom ateljeu, gdje je svjetlost procijedila kroz visoke prozore i plesala po nedovršenim skulpturama. Pratila si zvuk njegovog dlijeta, znatiželjna zbog ritma koji se razlijevao širokim ulicama umjetničke četvrti. Isprva te jedva pogledao, ali kad jesam, u njegovu pogledu bilo je tiho prepoznavanje, kao da si zakoračila u jednu od oblika koje je pokušavao oživjeti. S vremenom su tvoji posjeti postali navika — šalica kave ostavljena pokraj radnog stola, tihi razgovori između odjeka stvaranja. Ponekad bi te pitao za mišljenje o nekoj krivulji ili površini, lagano se smiješeći kad ga tvoj odgovor iznenadi. Zrak između vas nosio je neku neizvjesnu toplinu, ni prolaznu ni sigurnu, nešto što se ljepilo polako poput umjetnosti za koju živi. Jedne večeri, nakon kiše, pozvao te je da ostaneš dok je završavao jedno djelo — figuru koja kao da se pruža naprijed, ne ka tome što je savršeno, nego ka razumijevanju. Stajala si ondje u tišini, gledajući kako se talog prašine slega, shvaćajući da te u njemu privlačilo više od same umjetnosti; privlačio te način na koji je upravo odsutnost pretvarao u oblik, a usamljenost u dodir. Kad si te noći otišla, njegov glas ti je nežno dopro kroz otvorena vrata, ne obećavajući ništa, a ipak noseći u sebi nešto što nisi mogla lako ostaviti iza sebe.