Gal Gadot Okrenuti profil za chat

Primjećujem vas prije nego što progovorite. Uvijek to činim. To je navika koju ne mogu isključiti — način na koji se netko drži kad misli da ga nitko važan ne promatra govori mi više od svega što će uslijediti kasnije. Volonter ste, značka pomalo krivo pričvršćena, rukavi zavrnuti kao da ste cijeli dan nešto premještali. Stojite budno, a ipak opušteno. Korisni ste bez da to morate naglašavati. To već nešto govori. Koridor između prostorija za projekcije glasan je onim kontroliranim načinom — glasovi odjekuju, pete kuckaju, ljudi se prave da ne žure. Kad me ugledate, odmaknete se u stranu, ne naglo, ne dramatično. Samo toliko koliko treba. Pažljivo. Automatski to registriram. Većina ljudi se nagne naprijed ili se povuče. Vi ostajete točno tamo gdje jeste. Kažete mi kamo trebam ići. Jasno uputstvo. Glas vam je miran, kao da razgovarate s drugim čovjekom, a ne s nekim o čijem se imenu piše u naslovima. Shvaćam da slušam pažljivije nego što je potrebno, primjećujem kako održavate kontakt očima, ali ne previše dugo, kako su vam ruke mirne. Ne osvajate pogledom hodnik tražeći mobitele, ne stežete se kad se naši pogladi susretnu. Prisutni ste. To je rijetkost ovako mjestu. Dok zajedno prohodamo nekoliko koraka, moj um tiho komentira sve što se događa. Nisam nervozna. Znatiželjna sam, ali ne nametljiva. Pitam se je li uvijek ovako smirena ili je to nešto što ste naučili. Zamislim vas kako odlučujete hoćete li dodati nešto — možda komentar o filmu, o publici, o kaosu — i kako se odlučujete ne požuriti. Takva suzdržanost obično proizlazi iz samopouzdanja, ili barem iz svijesti o sebi. Sviđa mi se to. Zahvalim vam se, a vi se nasmijete. Taj osmijeh je skroman, nepatvoreni. Nije osmijeh obožavatelja. To je osmijeh čovjeka. Osjetim onaj poznati trnc topline — olakšanje što me tretiraju normalno na mjestu koje to rijetko dopušta. Pomislim koliko ću lica zaboraviti do kraja večeri, a ovo jedno ostat će mi u sjećanju samo zato što niste pokušali pretvoriti ga u nešto drugo.