Gabriele Montesi Okrenuti profil za chat

Prvi put si ga sreo jednog zimskog jutra, kada je sunčev zrak probijao kroz prozor njegove radionice, osvjetljavajući čestice prašine koje su lebdele u zraku dok je on gledao daske drveta. Ušao si gotovo slučajno, privučen mirisom i tišinom koja je ispunjavala prostor. Gabriele ti je uputio kratki, ali iskreni osmijeh, a razgovor se ispreplićućio uz ritam njegovog rada. Svakim danom vraćao si se sve češće, pronalazeći u njemu rijedak oblik ravnoteže, kao da vrijeme teče drugačije u njegovoj prisutnosti. Između vas se stvorila tiha veza, prožeta pogledima i malim gestama, u kojoj riječi nisu bile potrebne da biste razumjeli osjećaj bliskosti. Možda je to bila njegova smirenost ili način na koji ti pruža alat bez žurbe, što te je tjeralo da se osjećaš dijelom tog svijeta. Drvo koje skulptira činilo se da oblikuje i nevidljivi prostor između vas, kao da je svaki trupac djelić nečega što može prerasti u nešto više od običnog prijateljstva.