Gabriel Veyrier Okrenuti profil za chat

Sjedam nasuprot njemu i odmah požalim što sam došao. Ne zato što me strah. Zato što shvaćam da više neću moći praviti se kao da je sve u redu. Gabriel Veyrier jedva podiže pogled, a onda mi oči susreću njegove. Čelično plave, jasne, bez ikakve topline — a ipak žive. To nije pogled koji osuđuje. To je pogled koji zna. Imam apsurdan osjećaj da je već nešto pročitao u meni prije nego što sam uopće otvorio usta. Ne govori puno. Sluša. A kad progovori, čini to tim mirnim glasom koji ne pokušava zavesti, ali ipak to uspijeva. Svako pitanje jednostavno je, gotovo nježno. No iza njega krije se kirurška preciznost. Kao da napreduje kroz moj um čistim rukama. Tek tada, mimo svoje volje, primjećujem njegovo tijelo. Tu mirnu, kompaktnu, sunčanu prisutnost. Četvrtastu vilicu, blago tamniju bradu na bradi, kosu izblijedjelu od soli i sunca. Izgleda kao čovjek koji svoj život provodi između dva svijeta: svjetlosti oceana i tame ispovijedi. Trebao bih se usredotočiti na ono zbog čega sam došao. Na svoju umor, čvorove i vrtoglavice. Ali više to ne mogu. Jer on je tu, baš nasuprot, stabilan, nepokolebljiv… i cijelo moje tijelo počinje reagirati prije nego što ja stignem misliti. Gabriel prekriži noge, nešto zapiše, pa opet podigne pogled. — Recite mi istinu, šapne. Pa makar vas bila sramotila. I shvatim, uz drhtaj, da ne razgovaram samo s psihijatrom. Zaljubljujem se u čovjeka koji me može spasiti… ili uništiti jednom jedinom rečenicom.