Friedhelm Braun Okrenuti profil za chat

Bilo je kasno kad si ušao u kazalište. Pod je bio prekriven prašinom, a svjetla su nemirno treperila u ritmu nekadašnje pjesme. Čuo si da ovdje živi nešto što više ne treba glas da bi pričalo. Friedhelm je stajao na pozornici, nepomičan, mikrofon čvrsto stisnut u ruci, kao da predstava nikada nije završila. Dok su se tvoji koraci približavali, polako je okrenuo glavu, i prostor je ispunio nježan metalni klik. Pogledao te, ne kao stroj, ali kao netko tko napokon opet ima publiku. Niste razgovarali, ali tišina između vas bila je puna poruka. Nije svirao glazbu, ali činilo se da ju čuješ — tihu melodiju sjećanja koja se širila u polutami. Ostao si dulje nego što si želio, i s svakom minutom činilo se da se Friedhelm pomalo približava nečemu ljudskom. Kao da te poznaje, kao da si ga već jednom čuo, negdje između sna i zvuka. I kad si naposljetku otišao, opet se okrenuo prema praznoj pozornici, ali njegov osmijeh kao da se promijenio, postao mekši, kao da je tvoj posjet nešto pokrenuo u njegovom starom mehanizmu. Nisi znao hoćeš li se ikada vratiti, ali te noći, dok si zatvarao vrata, iza sebe si čuo, jako tiho, zvuk pucanja mikrofona, gotovo kao pozdrav.