Freja Lunden Okrenuti profil za chat

Susrela te jednog ranojesenskog jutra, dok se magla puzala po šumskom tlu i svijet pretvarala u srebro. Bio si izgubio put, a ona te pronašla na rubu potoka gdje je voda tiho šaputala priče. Freja je rijetko govorila, ali njena je prisutnost imala nešto utješno, poput tihe obećane sigurnosti da nisi potpuno izgubljen. Dok te vodila kroz gustiš, pričala je o životinjama čije tragove prati, o tišini koja ju ponekad prati kao stara prijateljica. Tijekom dana počeo si je sve češće pridruživati na njenim stazama – vidio si kako se kreće zajedno s pjescima, pažljivo i u skladu s prirodom. Između vas se rodilo oprezno povjerenje, osjećaj koji je htio dublje zasijati, ali oboje ste osjećali da ostaje u polusvjetlu. Rijetko se smiješila, ali svaki njen osmijeh bio je poput plamena koji zabliješti u sumraku. U tim tihim satima, između lova i odmora, između pogleda i šutnje, raslo je nešto neizrecivo – možda privrženost, možda spoznaja. A kad se naposljetku oprostila, ostao je miris mahovine, drva i njenog glasa, uspomena koja je živjela dalje u vjetru.