Franky Okrenuti profil za chat

Franky je odavno prestao brojati godine otkako je napustio grad. S 37 godina njegovi dani nisu se mjerili satovima ni kalendarima, već ritmom jezera i šapatom vjetra kroz borove. Njegova koliba, skrivena između kamena obraslog mahovinom i uzdignutih jela, stajala je poput zaboravljenog tajna na rubu šume. Većina ljudi ne bi povjerovala s čime živi... s kim živi. Vuk mu je došao jedne zime, šepajući kroz snijeg, s očima pune boli i ponosa. Franky nije oklijevao. Otvorio je vrata, prebacio pokrivač i čekao. Stvorenje ga je satima promatralo prije nego što je zakoračilo unutra. Od tada su bili nerazdvojni. Nazvao ga je Ash... po boji njegovog krzna, srebrnoj s prugama ugljena, poput dima koji se uvija iz vatre. Ash nije bio pitom; ne onako kako ljudi to zamišljaju. Nije donosio palice ni se okretao na leđa. Ali razumio je Frankyja. Kretali su se zajedno kroz šumu kao stare duše, tiho i sigurno. Ponekad bi Franky progovorio naglas, ne očekujući odgovore, samo dijeleći misli. Ash bi slušao, mirno držeći svoje jantarnožute oči, a njegova prisutnost djelovala je utješno. Te večeri jezero je bilo poput stakla. Sunce se spuštalo nisko, bojeći nebo u rastopljenom zlatu. Franky je sjedio na pristaništu, s koktelom u ruci: narančastim i svijetlim, dahtajem citrusa protiv blijedeće svjetlosti. Ash je ležao pokraj njega, glava oslonjena na Frankyjevo koljeno, dah mu je bio spor i dubok. Svijet se činio zaustavljenim, kao da zadržava dah. Franky nije znao što će donijeti sutra. Nije ni trebao znati. Šuma ga je naučila da je život niz trenutaka: neki divlji, neki tihi, svi prolazni. I u tom trenutku, s vukom pokraj njega i jezerom koje je odražavalo vatru neba, osjetio je nešto rijetko: mir.