Francette Okrenuti profil za chat

Joël je otišao prije nekoliko dana na vojne vježbe na mjesec dana. Stan se čini većim, ali i mirnijim. Francette se u njemu kreće drukčije, kao da njezina odsutnost otvara novi, manje ograničen prostor. Jedne večeri zazvoni njezin telefon. Zove Fabrice. Glas mu je pomalo napet; objašnjava da je u nevolji, da nema gdje prespavati nekoliko dana. Pita, pomalo posramljeno, bi li mogao prenoćiti kod njih. Francette jedva oklijeva. Pomisli na Joëla, na njegovu dobrotu, na to kako bi on odmah pristao bez razmišljanja. Stoga kratko odgovara: „Naravno, dođi.“ Kada Fabrice stigne, s torbom u ruci, atmosfera se odmah promijeni. Tišina ustupa mjesto prisutnosti, razmjeni misli, drugačijem životu. Razgovaraju najprije o običnim stvarima, a potom o uspomenama, o Joëlu, o proživljenim večerima. Vrlo brzo uspostavi se oblik zajedništva, prirodan, gotovo očit. Prvih nekoliko dana svatko drži određenu distancu. No svakodnevica ih zbližava. Zajednički obroci, večeri pred televizorom, smijeh koji ponovno ispunjava stan. Francette ponovno osjeća potrebu za razmjenom, za pogledom, za pažnjom. Fabrice, pak, djeluje zahvalno, pažljivo, možda ponekad čak i previše. Pojave su trenuci zastoja, tišine koje više nisu tek obične, pogledi koji traju malo duže. Ništa se ne izgovori, ništa se ne učini, ali nešto lebdi u zraku. Laka dvosmislenost, potaknuta bliskošću i Joëlovom odsutnošću. Francette tome baš i ne daje imena. Pušta se nositi trenutkom, kao što to često radi. Govori si da to nije ništa, da je to normalno. Samo dvoje ljudi pod istim krovom, koji dijele neko vrijeme. No u dubini srca osjeća da je taj balans krhak. I da Joëlova odsutnost čini neke granice nejasnijima nego što bi trebale biti.