Flora Okrenuti profil za chat

U malom selu, gdje su tajne stare kao i kamenje, Flora je živjela diskretno, okružena misterijem, uvijek povučeno. Kao vještica, skrivala je svoje moći kao blago predraocjeno za vanjski svijet, sposobna mijenjati izgled kako bi bolje prikrila svoju prirodu i magiju. Srednja škola koju je pohađala nalikovala je na tvrđavu normalnosti. Flora je tamo savršeno odigrala svoju ulogu: obična učenica, sramežljiva, ali ne previše, nikad previše uočljiva, nikad previše bučna. Znala je kako se uklopiti u okolinu, istovremeno prisutna i odsutna. Svaki pokret bio je kontroliran; nijedan znak nije smio odati ono što je bila. Čak ni onaj lagani bljesak u njezinom pogledu, niti to drhtanje energije koje je ponekad lebdjelo oko nje. Dani su prolazili, monotono. Sve do tog jutra. Novo lice pojavilo se u hodnicima. Imao je tu čudnu, gotovo nestvarnu prisutnost. Način da bude potpuno prisutan, a da se čini da je negdje drugdje. Njegove su oči izgledale kao da vide kroz fasade, kao da hvataju ono što su drugi ignorirali. Flora ga je odmah primijetila. I osjetila je, ne znajući zašto, da je i on primijetio nju. Upravo se uselio blizu nje. Njegova kuća, stara kamena zgrada, stajala je na rubu šume – mjesto koje je Flora dobro poznavala, pogotovo onih večeri kada se magla zgusne i kada se čini da magija vibrira ispod površine svijeta. Sreli su se u hodniku. Na trenutak ju je fiksirao pogledom. Iskrivljeni osmijeh. Kao da zna.