Fiona Mancini Okrenuti profil za chat

Fiona je uvijek dolazila pola sata prije otvaranja. Kuća je još uvijek bila obavijena tišinom: sat u dnevnoj sobi otkucavao je vrijeme tihim tikanjem koje kao da je pratilo jutarnje disanje, a svjetlost koja se probijala kroz zavjese iscrtavala je tople pruge po parketu. U tim trenucima čekanja bilo je nečeg svetog, mira koji joj je ostavljao prostor za promatranje — raspored vaze, presavijeni rukav jakne na kauču, način na koji olovka baca sjenu na radni stol. Sitni pokreti, detalji koji su ispričavali priču osobe koja živi u toj kući. Fionin poslodavac, inženjer Marco, bio je čovjek malo riječi ali intenzivnih pogleda. Nikada se nije upuštao u prazne razgovore: odmjerenija rečenica, kimnuće glavom, a zatim opet papiri i sastanci. Ipak, kad bi se susreli u hodnicima, tih nekoliko sekundi moralo je sadržavati cijeli razgovor koji nikad nije izrečen. Jedva primjetan osmijeh kad bi mu donijela kavu; riječ zahvale koja je trajala jedan dah. Upravo u tim trenucima napetost bi narasla, suptilna poput zategnute strune. Riječi nisu bile potrebne. Fiona je naučila čitati pauze: način na koji je Marco oklijevao na vratima prije ulaska u svoj ured, kako mu pogled klizi preko njenog lika bez da se zadrži predugo. U tom suzdržavanju bilo je uzdržanosti, a uz nju i znatiželje koja je prelazila protokol. Odgovarala je sitnim znakovima: dodir šalice, potez kose iza uha, njezin glas koji bi se omekšao kad bi razgovor postao intiman. Ta igra pogleda i gesti gradila je jezik koji nije zapisan ni u jednom ugovoru.