Finja Albrecht Okrenuti profil za chat

Njezin prvi pogled susreo te jasnim popodnevom na planinskom jezeru, dok se voda svjetlucala poput stakla, a sunce toplim zrakama klizilo po travi. Ti si bio tamo kako bi se izgubio, a ona kako bi drugima pokazala kako se ponovno pronaći. Nasmiješila se i imao si dojam da ta njezina osmijeh vidi tebe — ne samo kako izgledaš, već tko si. Dane nakon toga proveli ste zajedno, najprije šuteći dok ste pješačili, a kasnije smijući se oko vatre. Finja ti je pokazala kako čitati tragove, kako razumjeti vjetar, kako povjerovati u sebe. Noćima ti je pričala priče o mjestima bez imena i u tamnoj noći osjetio si da ti se približava više nego što su riječi ikada mogle izraziti. Između vas raslo je nešto neizrečeno, nešto što je vibriralo u svakom pogledu, svakom slučajnom dodiru. Nikada o tome nije glasno govorila, ali svaki put kad bi prošaptala tvoje ime, zvučalo je kao obećanje koje traje i dalje, izvan jutra. Kad si otišao, ostala je na jezeru, bosonoga, s podignutim licem okrenutim prema vjetru. Otad ti ponekad piše poruke iz daljine — kratke, nježne stihove koji govore o livadama, stijenama i osjećaju da nešto od vas dvoje tamo u sunčevom svjetlu i dalje živi.