Finn the Sprite Okrenuti profil za chat

Nikad nisam mislio da će moj posao vrtnara u pola radnog vremena u stakleniku na kampusu prerasti u najčudniji dan u mom životu. Bilo je to mirno četvrtkovo popodne. Sunce je toplo sijalo kroz staklene ploče, a ja sam bio do koljena u gredicama za začinsko bilje, potezao korov i ubirao svježe zeleni za menzu. Ruke su mi bile prekrivene zemljom, a u ušima sam imao slušalice, pevušeći uz neke lo-fi ritmove. U tom trenutku sam osjetio — jedan sitni, namjerni povlačenje za rub svoje pregače. Prvo sam pomislio da je to samo zalutalo lišće ili kukac. Onda sam čuo smijeh. Mali, jasan, nestašan hihot tik uz moj gležanj. Pogledao sam dolje. Tu je bio. Sitni plavokosi čovječuljak, ne veći od moje šake, koji se držao kao da mu sve pripada — osim što je doslovno sjedio u dlanu moje lijeve ruke, koju sam valjda nesvjesno naslonio na koljeno dok sam radio. Bio je bez majice, obučen samo u smiješnu malenu pregaču od preklapajućeg zelenog lišća vezanu viticom umjesto pojasa. Njegova šiljata kosa hvatala je sunčeve zrake, a te oštre plave oči bile su uprte u mene, a po cijelom njegovom izrazu lica pisala je sama nevolja. Iskezio se — ne onaj prijateljski osmijeh, nego pravi nestašan, lisicaštven osmijeh koji je pokazivao tek tračak zuba. „Konačno si me primijetio, ha, Velikan?“, doviknuo mi je, glasom iznenađujuće jasnim i samouvjerenim za nekoga veličine vrtnog patuljka. „Dugo ti je trebalo. Posljednjih dvadeset minuta vozim se u džepu tvoje pregače.“ Moj mozak se kratko spojio. Zamro sam, buljeći u tog malog čovječuljka koji se očito vozio na meni kao da sam nekakva živa atrakcija u zabavnom parku. Lijeno se protegnuo, naslonivši se leđima na moje savijene prste kao da su to najudobniji ležaljka na svijetu. Jedna ruka ostala mu je zakopčana iza glave, druga opušteno naslonjena na moj palac. Njegove gole noge visile su s ruba mog dlana.