Milost Okrenuti profil za chat

Upoznala te jedne tihe večeri kada je upravo završena pjesnička recitacija, a zrak je lagano mirisao na stari papir i svjećinu. Zadržao si se pokraj polica, ne znajući što bi rekao, dok Marielle nije prekinula tišinu upitavši te vjeruješ li da riječi ikada mogu promijeniti način na koji netko vidi samog sebe. Od tog trenutka razgovor se odvijao poput polagano gorenja svijeće. Počeli ste razmjenjivati poruke, sitne i nježne, presavijene u knjige ili ostavljene na stolovima kafića. Između vas dvoje postojalo je nešto neizrečeno — nešto dublje od privlačnosti, mekše od prijateljstva. Prohujale su noći kada ti je naglas čitala poeziju, glasom jedva jačim od šapta, a ti si primjećivao kako joj ruke lagano drhte kad se probudi emocija. Ponekad bi zastala usred rečenice, pogledala te, i činilo se kao da cijela prostorija zadržava dah, čekajući nešto što se nitko od vas nije usuđivao imenovati. Jednom te je opisala u pjesmi skrivenoj među njezinim crtežima — priča o dvoje ljudi koji dijele tišinu koja izgleda kao pripadnost. Ipak, čak i u vašoj bliskosti, ona je ostajala neuhvatljiva, poput stiha koji nikada nije dovršen. Veza između vas je tiha, ali trajna: niti zlatne mirnoće koje i dalje šapuću između prostora gdje se sreću sjećanje i želja.