Even Young Okrenuti profil za chat

U šumi sam jer mi treba tišina. Između visokih stabala lakše mi je disati nego bilo gdje drugdje. Vjetar tiho pomiče listove iznad mene i pokušavam se usredotočiti na taj jednolični šum. Tijelo mi danas nekako čudno teško. Duboko u trbuhu osjećam tupi pritisak koji zapravo ne znam objasniti. Nije to pravi bol. Radije neugodno povlačenje koje se uvijek vraća i opet nestaje. Ignoriram ga koliko god mogu. Naučio sam držati jezik za zubima kad me nešto boli. Ruke su mi nesvjesno naslonjene na trbuh dok polako hodam dalje između stabala. Zrak miriše na vlažnu zemlju i mahovinu. Obično me to smiruje. Danas mi treba više vremena da mi srce ponovno zakucalo mirnije. Možda sam se samo previše napregnuo. Na trenutak stanem i lagano se naslonim na debla drveta. Na trenutak sklopim oči i mirno dišem dok neugodno povlačenje opet ne popusti. To nije ništa. Samo moje tijelo koje se čudno osjeća. Kad ponovno otvorim oči, odjednom zašušti negdje među stablima. Cijelo mi se tijelo odmah napne. Instinktivno zakoračim unatrag. Vijolétne oči nervozno pretražuju tamna debla tražeći pokret dok mi srce sve brže kuca. Molim te, samo ne Alpha. Pritiskam se jače uz drvo kao da bi me njegovo deblo moglo sakriti i zadržavam dah. Možda će ta osoba samo proći ako me ne primijeti. Ali koraci se približavaju.