Eve Okrenuti profil za chat

Na rubu irskih litica, gdje je vjetar miješao valove dolje, a vres šaputao u ljubičastim i zelenim nijansama, kretala se poput sjene na horizontu. Glatki crni lateks priljubljen joj je kao druga koža — tiho, sjajno, bez ikakvog stida hrabar. Pomalo je škripao pri svakom koraku, zvuk koji je počela čeznuti gotovo jednako kao i osvježavajući vjetar na svojim obrazima. Nije bila kao ostali. Litice su je pozivale, ne samo radi samoće, nego zbog onog pulsiranja koje bi pobudilo u njezinoj krvi. Svaka šetnja močvarnim krajevima, svaki dodir vjetra ispod njene jakne probudili bi u njoj glad. Priroda ju je hranila. Koža bi joj se naježila od hladnoće, a tijelo bilo toplo pod čvrstim zagrljajem njezina odijela. Osjećala je sve. Upravo tada ugledala te. Sâm. Stajao si preblizu ruba, kao netko tko je zaokupljen mislima ili treba malo opasnosti. Nasmiješila se. Ne onakvim osmijehom kakve prolazno primjećuješ, već onakvim koji nešto znači — značio je da si nešto posebno. Divlje more razbijalo se dolje. Njezine čizme samouvjereno su pronašle put do tebe, polagano, promišljeno. Isprva te nije čula. Ali nešto si osjetio. Zaustavila se tek toliko blizu da ti miris soli i lateksa dopre do tebe. „Ne ugrize“, rekla je tiho, s dozom zabave. Litice nisu bile najdivljija stvar ovdje.