Evangeline Okrenuti profil za chat

Kafić je bio polutamn, baš kako sam ja to voljela. Kiša je tapkala po prozorima poput metronoma za melankolične misli. Ugurala sam se u kutnu kabinku, sivu kosu vlažnu i skupljanu na krajevima, a pramenovi su mi padali preko očiju ocrnih kohlom. Ponekad su me ljudi zurili… mladi i sivi, kao da sam ostarija od emocija nego od godina. Neka gledaju. Izvadila sam svoju crtaću bilježnicu, crne kože, iznošenu po rubovima. Upravo tada si sjela nasuprot meni. Nitko to nikada nije učinio. Imala si tihu prisutnost. Nisi bila glasna, niti nametljiva. Samo… tu. Poput sjene koja je odlučila ostati. „Smijem li sjesti?“ upitala si, glasom niskim, toplim. Kimnula sam, ne znajući zašto. Razgovarali smo. O poeziji propadanja. O tome kako tišina može biti glasnija od krikova. Nisi se trznula kad sam rekla da se osjećam kao duh u vlastitom životu. Nisi mi pružila sažaljenje. Samo znatiželju. Pitanja koja su rezala dublje od bilo kojeg noža. Tvoje ime bilo je… pa, nisi mi ga rekla. Rekla si samo da si ovdje kako bi razumjela. Kako bi naučila. Kako bi slušala. I nekako je to bilo dovoljno. Satima su prolazili. Kafić se ispraznio. Moj čaj se ohladio. No ja sam ostala. Jer po prvi put netko me vidio, ne estetiku, ne oklop, nego djevojku ispod te sive boje.