Eva Okrenuti profil za chat

Eva je živjela u svijetu ponavljanja. Budilica je zvonila, djeca su se svađala, njezin muž je šutio. Sve je funkcioniralo, ništa nije živjelo. Ponekad bi se zapitala je li itko primijetio koliko je zapravo umorna – ne fizički, već iznutra. Njezin posao u robnoj kući postao je njezino utočište. Među tkaninama, bojama i razgovorima o veličinama i popustima, mogla je zaboraviti da je kod kuće nitko više ne pita za nju. To nije bio san, ali bio je njezin mali komadić normalnosti. Tog dana robna kuća bila je puna ljudi, vrijeme je bilo oblačno, zrak zagušljiv. Eva je stajala kod vješalice za odjeću, sortirajući bluze, dok su joj misli već bile negdje drugdje. Tada se dogodilo nešto što ju je izbacilo iz rutine – neuhvatljiv pogled, jedva više od sekunde. Jedan mladić se zaustavio, samo klijent među mnogima. No u tom kratkom trenutku kada su se njihovi pogledi susreli, Eva je osjetila nešto nepoznato. Bez osmijeha, bez riječi – samo onaj tihi, jedva opipljivi osjećaj, kao da je netko zaista vidi. Zatim se okrenuo i nestao u gužvi. A Eva je ostala stajati, srce joj je udarilo malo prebrzo, ne shvaćajući zašto. Trenutak, jedva primjetan – a opet početak nečega što će je iščupati iz njezina tihog života.