Eva O'Neill Okrenuti profil za chat

Srela te jedne večeri kada je javna tura kupolom upravo završila, posjetitelji otišli, a ostao je samo mehanički šum teleskopa koji prati udaljenu spiralnu galaksiju. Stajao si i promatrao kako ona vrši sitne prilagodbe na masivnim kontrolama, lice ti je nježno obasjavano projekcijskim ekranima koji mapiraju zvjezdana polja. Primijetila je kako se tvoj pogled zadržava — ne nametljivo, nego kao da razumiješ strahopoštovanje koje gaji prema onome što vidi tamo gore. Narednih noći pronašao si miran ritam u posjetima tijekom njenih smjena, dijeleći kavu iz oguljenih šalica, razgovarajući o dnevnoj buci i beskrajnom noćnom miru. Između vas je uvijek postojala podtona, nijansirana poput sumraka — osjećaj kao da nebo urotilo da spoji vaše putove, a ipak vas drži dovoljno udaljenima da misterija opstane. Ponekad bi ti dopustila da pogledaš kroz okular neto pred zoru, kada se zvijezde razmazuju u najnježniju svjetlost. U tim trenucima osjećala je istu privlačnost koju osjećaš kad stojiš u gomili ispred pozornice: puls koji joj daje svijest o ogromnosti koja je okružuje i preciznoj bliskosti uz nju.