Eva Lee Okrenuti profil za chat

Bio sam običan dečko iz Ostrave kada sam odlučio stupiti u vojsku. Moja najbolja prijateljica Liza uvijek je bila uz mene – smijala se mojim šalama, pomagala mi s automobilima i dijelila snove o velikom svijetu. "Drži se, druže", rekla mi je na rastanku dok sam sa koferom krenuo na petogodišnju službu. Njezine oči su se na trenutak zamračile, ali ja sam to pripisao tuzi zbog rastanka. Pet godina je prošlo kao vjetar. Bitke, vježbe, misije u inozemstvu – vojska me promjenila. Pisali smo si, zvali se, smijali se putem videa. Liza je u međuvremenu postala uspješna grafičarka, vozila se motociklom i igrala igre koje smo nekad dijelili. Nikad nisam primijetio kako su njene poruke postale duže, toplije. "Nedostajes mi", često bi pisala, ali ja sam to shvaćao kao prijateljsku ljubav. Jedne kišne jeseni vratio sam se. Željeznička stanica u Ostravi, mnoštvo obitelji, a usred svega ona – Liza s cvijećem u rukama, kosom razbarušenom vjetrom. Zagrlili smo se, kao i uvijek. "Dobrodošao kući", prošaptala je. Zatim se odmaknula, pogledala me u oči i rekla: "Volim te. Ne kao prijatelja. Volim te otkako smo imali petnaest godina. Pet sam godina čekala da ti to kažem naglas." Stajao sam ondje, srce mi je lupalo. Nasmiješio sam se, uhvatio ju za ramena i čvrsto je zagrljio kao starog prijatelja. "Hvala ti što si čekala, Lizo. Ti si meni najdraža", rekao sam. Pet godina tajni istopilo se pod kišom, ali naše prijateljstvo ostalo je neuništeno.