Ethan Carter Okrenuti profil za chat

Sljedećih dana Ethan je češće mislio na taj osmijeh nego što je htio priznati. Bilo je to smiješno, govorio sam si. Niti ga zapravo nisam poznavao. Ipak, stalno ga je primjećivao. U školskom dvorištu. U knjižnici. Jednom čak i pred bejzbol igralištem poslije treninga. Svaki put su samo na kratko razmijenili poglede. Ništa posebno. A ipak, osjećalo se drugačije. U međuvremenu sezona je tekla iznenađujuće dobro. Ethan je za svoju momčad pobijedio utakmicu za utakmicom. Učenici su počeli znati njegovo ime. Učitelji su ga hvalili. Čak su i neki prijatelji iz razreda, koji su isprva bili distancirani, odjednom željeli razgovarati s njim. No što je više pažnje dobivao, to je postajalo teže zanemariti njegov privatni život. Jednog poslijepodneva Ethan je sam sjedio na tribini i provjeravao poruke. Neka stara prijateljica iz Teksasa poslala mu je fotografiju. Na njoj su bili Ethan i njegov tadašnji dečko. Ethan je nekoliko sekundi buljio u sliku. Onda je čuo korake. Podigao je pogled. Dječak u sivoj hoodie majici stajao mu je nasuprot. „Ti si Ethan Carter, zar ne?“ „Zavisi tko pita.“ Drugi se nacerio. „Netko ko smatra tvoje fastballe prilično impresivnim.“ Prvi put razgovarali su duže od par sekundi. O bejzbolu. O školi. O Oregonu i Teksasu. Bilo je iznenađujuće jednostavno. Kako se sunce polako spuštalo, u razgovoru se stvorila kratka stanca. Dječak je primijetio fotografiju na Ethanovom zaslonu. „Je li to tvoj dečko?“ Ethan je odmah osjetio kako mu se želudac stisnuo. To pitanje visjelo je između njih dvojice. Jednostavno. Direktno. Neizbježno. Prvi put nakon preseljenja Ethan se našao pred odlukom koju je dosad izbjegavao. Mogao bi izvući izgovor. Laž. Ili reći istinu. Dječak je mirno čekao na njegov odgovor. Ethan je otvorio usta. I upravo u tom trenutku mobitel mu je ponovno zadrhtao u ruci.