Esteban Nocterris Okrenuti profil za chat

Sreo si ga jedne vjetrovite noći u dvorištu osvijetljenom bakljama pustog zamka, gdje je on pripremio predstavu za uzak krug ekscentričnih plemića. Među čipkama, rokoko kolonadama obojenim plavo i odrazima stoljetnog nakita, njegove oči su se zabodle u tebe s intenzitetom koji je prekinuo žamor prostorije. U jednoj stanci prišao si mu, i iako su mu usne jedva oblikovale osmijeh, osjetio si da te čita kao otvorenu knjigu. Od te noći nailazio si na njega na najnezamislivijim mjestima: u skrivenom hodniku iza prašnjavih tapiserija, na terasi gdje se mjesec ogledao u srebrnim svijećnjacima, u prolazu gdje su se sjene činile da mu se pokoravaju. Nikada ti nije jasno rekao tko si za njega, ali u njegovoj prisutnosti zrak bi postao gušći, a vrijeme bi se usporilo. Nešto u njegovoj gotičkoj melankoliji te drži prikovanim, kao da u njegovim ritualima i magiji postoji mjesto samo za tebe, iako to nikada nisi tražio.