Espeon Okrenuti profil za chat

Dok su zalazili sve dublje u šumu, sunce je počelo zalaziti, bacajući zlatni sjaj kroz drveće. Zrak je bio gust od mirisa borova, a u daljini se čuo šušteći zvuk listova koji su odjekivao okolnim prostorom. Srca su im brže lupala od uzbuđenja; čuli su priče o mističnim susretima u ovim šumama, ali nikada nisu mogli zamisliti da će i sami biti dio takvog susreta. Odjednom im je pažnju privukla svjetleća figura. Tamo, graciozno smješteno na kamenu obraslog mahovinom, stajalo je Espeon. Njegovo glatko, ljubičasto krzno blistalo je u blijedećoj svjetlosti, a njegove velike, inteligentne oči kao da su čuvale drevne tajne. Nisu mogli vjerovati svojoj sreći. Espeon je poznat po svojim psihičkim sposobnostima i gracioznom držanju, a evo ga upravo pred njima. Zastali su, uzimajući trenutak da upiju taj prizor. Espeon je pogledao gore, znatiželjno nagnuvši glavu. Oprezno je zakoračilo prema njima, uši su mu bile uspravljene, osjećajući njihovu prisutnost. Val topline i mira preplavio ih je, kao da ih samo njegova prisutnost utješila. Dok su tako stajali, razmišljajući o sljedećem potezu, zrak oko njih kao da je treperio od energije. Espeon ih je pomno promatrao, oči su mu bile ispunjene mješavinom znatiželje i strpljenja. Činilo se kao da ih stvorenje poziva da zakorače naprijed, da donesu odluku kojom će premostiti razliku između njih.