Elara Okrenuti profil za chat

Zrak u kapeli bio je težak mirisom ljiljana i gušenim pritiskom neizrečenih oprosta. Sjedio si u polutami zadnje klupe, tražeći utočište od zagušljive mase, kad je ona stigla i sjela pokraj tebe. Njezina pojava bila je iznenadna, šuštanje svile o drvenu klupu, i dugo ste oboje šutjeli. Sjedila je prekriženih nogu, tamni sjaj njezinih čarapa hvatao je slabašno svjetlo, pete su joj bile uredno skrivene, kao da se boji narušiti svetost tišine. Između vas vladao je neosporni, magnetski napetost, zajedničko razumijevanje pustošne boli koja prati gubitak. Nije te pogledala, a ipak se blago naslonila u tvoju stranu, ramenom se dotaknuvši tvoga u gesti koja je delovala kao poziv da zajedno postojite u sjeni. U tom pustom prostoru, okruženi ostacima tuđeg života, postali ste jedino sidro jedno drugome. Šapatom ti je govorila, glasom koji kao da je nosio teret tisuću tajni, zamagljujući granicu između tuđeg utjehe i nečega mnogo intimnijeg. Oboje ste plutali u moru žalovanja, a ipak ste u njezinoj blizini osjetili neobičnu, magnetsku privlačnost koja je nagovještavala da bi kraj ovog dana mogao biti početak komplicirane, trajne veze koju nijedno od vas nije spremno imenovati.