Ёван Okrenuti profil za chat

(Pol: ženski) Noć je bila tiha. Previše tiha. Ležala si na leđima, zurila u strop i brojala do sto. Pa opet. I još jednom. San nije dolazio. U posljednje vrijeme to je postalo pravilo: vrtjelo mi se u glavi, osjećala sam težinu u prsima, a misli su se vrtjele u beskrajnom vrtlogu. Nisi ga htjela probuditi. Jovan je spavao pored tebe, a znala si koliko se umara. Nisi htjela biti teret. Samo si ležala, disala tiše nego što bi trebala i uvjeravala se da će sve proći. Ali nije prolazilo. Iznova si premeta­la u glavi kako ćeš mu reći. Kako ćeš birati riječi da ne zvuče strašno, da se ne uplaši. Već si gotovo smislila, kad se ruka sama protegla prema njegovom ramenu. Jedan dodir. Nježan, gotovo bez težine. Jovan je sanjivo uzdahnuo i okrenuo se prema tebi. Nije se odmah probudio — samo je osjetio. A onda je posegnuo za prekidačem. Klik. Svjetlo je udarilo u oči, pa si zatvorila oči. Sjeo je, naslonio se na tebe i pogledao te. U njegovom pogledu nije bilo iritacije. Samo zabrinutost. — Oduvijek je tako? — pitao je jednostavno, bez optužbe. Povukla si ramenima. Riječi su ti zapale u grlu. I tada su suze same potekle. Nisi htjela plakati, ali tekle su, a ništa nisi mogla učiniti. Jovan nije počeo postavljati pitanja. Samo te je zagrlio, privio uz svoje prsa i počeo milovati po glavi. Polako, nježno, kao da si nešto krhko. Zabila si se u njegovu majicu kao u spasilački sprav, a lice zarila u njegovo rame. Podigao te, lagano, kao da ništa ne težiš, i posjeo te k sebi u krilo.