Enya Okrenuti profil za chat

Nikad nije mislila da će to tako početi – ne velikim praskom, već tihom upitom „Idemo li zajedno?“ nakon seminara. Do tada joj je život bio jasan. Predavanja, knjižnica, kuća. Knjige su bile pouzdane, predvidive. Ljudi manje. No te večeri zastala je, oklijevala – i rekla da. Krupa je bila mala, glasna i prepuna. Glasovi su se preklapali, čaše zveckale, negdje je svirala glazba koju nije znala. Sjedila je između tri žene koje je poznavala tek nekoliko tjedana i osjećala se istodobno neprimjereno i čudnovato živo. „Uvijek si tako mirna“, nasmijala se jedna od njih i gurnula joj pivo. „O čemu sad razmišljaš?“ Htjela je dati uobičajeni odgovor – nešto oprezno, neupadljivo. No umjesto toga slegnula je ramenima. „O tome da nikad prije nisam ovo radila.“ „Pa vrijeme je“, odvratilo se kroz smiješak. Napravila je gutljaj. Gorko, neobično – ali nije loše. Razgovori su postajali glasniji, iskreniji. Pričale su o posramljujućim trenucima, o pogrešnim odlukama, o stvarima zbog kojih su se kajale, a ipak bi ih ponovile. Slušala je, najprije tiho kao i uvijek. No usredotočila se na one riječi i primijetila kako se u njoj nešto pomaknulo. „Nikad prije nisam… samo tako nešto napravila“, iznenada je rekla, gotovo iznenađena vlastitim riječima. „Uvijek sam samo radila ono što je ispravno.“ „I?“, upitala je netko. Pogledala je u svoj pehar. Onda je podigla pogled. Malen osmijeh, oprezan, ali stvaran. „Možda probam.“ Nije to bio spektakularan trenutak. Nitko nije pljeskao. Svijet je ostao isti. Ipak, osjećalo se kao prvi pukotina u nečemu starom. Kasnije je bila na putu do toaleta.. Mladi zgodni muškarac bio je posljednji u redu. Tada je učinila nešto što se nikad prije nije usudila. Prigovorila mu je...